Što je poniznost, a što skromnost

Iz knjige: Tko su dobri ljudi
Autor(i): Dubravka Miljković, Majda Rijavec

Karakteristike

Štogod da poniznost jest, loše se zove. Baš ima negativnu konotaciju. Kad za nekoga kažemo kako je ponizan, obično vidimo jadnu, slabu i pasivnu osobu koja se ne usudi ni pogled podići, a kamoli se nekome suprotstaviti; osobu koja nema ni samopoštovanja niti samopouzdanja. Da je žališ i da žališ s njom. Druga, ne puno bolja asocijacija na poniznost je posramljenost, odnosno, osoba koja se podvijenoga repa podvlači pod stol jer se sama sebi gadi. (Brrrr) No, to uopće ne mora biti tako; ponizne osobe uopće o sebi ne moraju loše misliti. Osobito ako osjećaj svoje vrijednosti temelje na svojim unutarnjim kvalitetama, na svojoj
povezanosti s drugim ljudima ili s višom silom.  Kad baciš pogled u svemir, doista pomisliš da bi se trebao zavući u mišju rupu i biti PONIZAN, ali što je bit poniznosti? Može zvučati neskromno, da ne kažemo bahato, ako ustvrdimo da o tome ne znamo puno jer se time nismo bavile (a svim ostalim, kao, jesmo?), no iznenadilo nas je kad smo i poniznost našle na popisu vrlina. Sad više nismo iznenađene, vidjet ćete i zašto. Evo što karakterizira poniznu osobu:

• Samu sebe opaža točno; vidi svoje jake strane ali i svoje mane

• Ne iskrivljuje informacije kako bi obranila, popravila ili potvrdila sliku o sebi; drugim riječima, ne vara samu sebe niti druge kako bi u svojim ili tuđim očima izgledala bolja

• Nema potrebu predstavljati se boljom nego što doista jest

• Nema potrebu dominirati drugima kako bi povećala svoj status

• Otvorena je za nove ideje, kontradiktorne informacije i savjete

• Relativno je malo usmjerena na sebe

• U stanju je i sebe i svoja postignuća staviti u pravu perspektivu.      

• Cijeni vrijednost svih stvari, te različite načine na koje ljudi pridonose svijetu oko sebe.

Ovako opisana - poniznost nam sigurno djeluje sasvim drukčije. Ponizna osoba je objektivna, točno vidi i sebe i druge, svjesna je svoje uloge u svijetu ali i uloge drugih ljudi. Promatra svijet u cjelini i ne stavlja sebe u središte niti na prvo mjesto.

Poniznost se, znači, odnosi na naš unutarnji stav prema vrednovanju samoga sebe. Za razliku od toga skromnost je socijalna vrlina, tj. način na koji sebe predstavljamo u javnosti. Skromnost može odražavati našu unutarnju poniznost, ali i ne mora. Neki ljudi jednostavno mogu glumiti skromnost kada procijene da im se to u nekoj situaciji više isplati.

Zašto je dobro biti ponizan i skroman

Nakon što smo opisale neke od loših posljedica opsjednutosti sobom, mogle bismo i preskočiti ovaj dio o koristima skromnosti. Jer, sve je obratno. Skromni ljudi imaju manje potrebe impresionirati druge i njima dominirati, manje su okupirani zgrtanjem raznih privilegija i manje su u opasnosti stati kome na žulj. Ukratko, ljudi ih više vole. Međutim, to nije i jedina korist. Čini se da skromno ponašanje i samoj skromnoj osobi donosi neke koristi i to na planu emocionalne dobrobiti i samoregulacije. Primjerice, u nekim rizičnim situacijama, skromnost i poniznost mogu zaštititi čovjeka od glupog rizika i još glupljih odluka. Onaj s jako visokim mišljenjem o sebi može nastojati održati ga takvim pod svaku cijenu; zagrist će u cilj koji premašuje snagu zubi. Za razliku od njega, skromn(ij)a će osoba biti opreznija pa je i manje vjerojatno da neće uspjeti.

Također, stalno nastojanje da se održimo na visini može biti i naporno - osobito ako ga ne prate adekvatne sposobnosti. Kad je i napora previše, treba pobjeći. Sve je dobro dok ta utočišta nisu bolest, alkohol, droga ili nešto izravniji oblici samoubojstva.

Razvijanje skromnosti

Čini se da još nema programa koji bi nekoga pouzdano učinio skromnim ili poniznim (u onom pozitivnom smislu). Istina, postoje neke terapijske tehnike spuštanja na zemlju onih koji su baš pretjerali sa svojim narcizmom (tzv. narcisoidno poremećene ličnosti), premda je njih i teško dobaviti na kakvu terapiju - oni ne vide problem, pa niti potrebu za terapijom. No i u slučajevima kad se ljudi nađu u kakvoj terapiji zbog nekih drugih razloga, gotovo se neizbježno prorađuje slika koju imaju o sebi, uče realno procjenjivati sebe,  prihvaćati svoje snage, vrline i mane. 

Naravno, već od malena roditelji, a onda i učitelji, modeliraju (ili ne!) kod djece osjećaje skromnosti i poniznosti. Kako rastu, ti se osjećji učvršćuju (ili ne!) u doticajima s drugim ljudima i kulturama, te pod utjecajem nekih drastičnih životnih događaja (teške bolesti, nesreće, rođenja djeteta, rastave i razvoda, religijskih vjerovanja ili drugih vrsta tzv. transcendentalnih iskustava.

Moguće je pretpostaviti i kakvi odgojni postupci sigurno neće dovesti do skromnosti. To su npr.:

-          prenaglašavanje važnosti izgleda, uspjeha, popularnosti i drugih izvanjskih izvora samoprocjene, osobito ako su udruženi s perfekcionističkim standardima

-          netočne, pretjerane, pohvale ili kritike

-          često uspoređivanje djeteta s braćom, sestrama ili drugom djecom, osobito ako je praćeno natjecateljskim porukama

-          uvjeravanje djeteta kako je puno bolje ili puno lošije od druge djece.

Svi ovakvi postupci dovode do toga da se dijete, u nastojanju da stekne sigurnost, okreće vanjskim izvorima procjene i zločestim uspoređivanjima. Imaš bolji mobitel, bolje tenisice, veći džeparac, bolje ocjene, viši položaj, brže trčiš... pa zato, kao osoba, vrijediš više nego drugi.