Personaliziranje

Iz knjige: Kako postati i ostati (ne)sretan
Autor(i): Dubravka Miljković, Majda Rijavec

Personaliziranje je pogreška u razmišljanju koja se sastoji u tom da osoba reagira kao da sve što drugi ljudi kažu ili učine, ima neke veze s njom.

Kada činite ovu pogrešku, mislite da ste centar svemira! Osjećate da je sve što se oko vas događa izravno povezano s vama. Pobrojene situacije dobar su primjer za to:

Situacija

Vaša interpretacija

Vaš suprug otvori frižider i kaže kako više nema mlijeka.

Prigovara mi da sam loša žena i ne vodim računa o kući.

·Jedna osoba iz vašega društva kaže da će malo izaći na svjež zrak.

 Preznojila sam se, to se sigurno osjeća.

Šef vas pita koliko je sati.

 Primijetio je da sam jutros zakasnila.

Vaša cimerica se žali da je soba premala.

Prigovara mi da imam previše stvari.

 

Dakako, vaša interpretacija može biti točna, ali ne mora. Možda je muž pomislio kako je nešto loše s njegovim pamćenjem, jer je bio siguran da mlijeka još ima. Osoba iz vašega društva možda je htjela telefonirati, ali nije htjela da se to zna, a šef se zabrinuo da neće stići na važan sastanak. Nije sve na ovome svijetu povezano s vama. Nažalost.

Najveći problem kod ove pogreške jest da zbog nje neadekvatno reagirate - možete se početi svađati s mužem ili cimericom oko problema koji  uopće ne postoji. Optužbe i neprijateljstvo koje ste u početku izmislili mogu, ako se situacija bude ponavljala, postati realnošću.

Sjetite se, stoga, da većina stvari koje se oko vas zbivaju nema nikakve veze s vama. Kao što ste vi najviše zaokupljeni sami  sobom, tako i drugi uglavnom misle o sebi, a ne o vama.

Morate rasti!

Sjedila tako žaba u svojemu vrtu. Hej žabo, dovikne joj kornjača, tvoj vrt je prekrasan! - Da, odgovori žaba, ali mora se u njemu puno raditi!

- I ja bih htjela imati vrt, uzdahne kornjača. Tada joj žaba pokloni nekoliko sjemenki.

- Stavi ih u zemlju, reče. I kod tebe će uskoro niknuti cvijeće. Kornjača odžuri i posadi sjemenke.

- Sada morate rasti, reče sjemenkama. Zatim uze hodati oko njih - deset puta tamo i natrag. Je li već nešto izašlo iz zemlje? Ne, ni najmanji izdanak. Kornjača se sagne i vikne:

- Hej, sjemenke, morate početi rasti! Ali ne nikne ništa. Ni najmanji izdanak.

Kornjača pokuša još jednom.Vikne iza glasa: Morate rasti!  Dotrči žaba.

- Zašto tako vičeš?

- Moje sjemenke neće niknuti, požali se kornjača.

- Sjemenke se boje kad tako vičeš, zato ostaju u zemlji, objasni žaba.

- Boje se? - upita kornjača. Misliš li to ozbiljno?

- Naravno,  žaba će. Ostavi ih nekoliko dana na miru. Čekaj dok zasja sunce! Čekaj dok na njih padne kiša! Onda će niknuti!

No, kornjača je bila nestrpljiva. I noću je nadzirala svoju gredicu. Grozno, zaključi. Ne rastu. Možda se boje mraka. I upali sjemenčicama nekoliko svijeća. Donese i knjigu pa  im pročita priču. Nemojte se bojati, reče.

 Sljedećega dana kornjača sjemenkama otpjeva nekoliko pjesmica - jednu za drugom.

Trećega dana im je čitala  pjesme.

Nekoliko dana kasnije zasvira im na violini.

Sve je bilo zaludu. Sjemenke nisu počela rasti. Pa što se to događa? zakuka kornjača. Sjemenke se boje izaći iz zemlje! Tako plašljivih sjemenki nisam još nikada vidjela!

Najposlije, shrvana zaspe. Spavala je dugo. Spavala je sve dok nije došla žaba i doviknula joj:

- Kornjačo, kornjačo, probudi se! Pogledaj što to tamo raste!

- Hura!  klikne od sreće kornjača. Moje sjemenke! Najzad su niknule.

- Sada imaš lijepi vrt, reče žaba.

- Da, otpovrne kornjača. Ali ja sam se za nj teško naradila!