Kako uspostaviti kontakt i razgovarati?

Iz knjige: Razgovori sa zrcalom
Autor(i): Dubravka Miljković, Majda Rijavec

Kako uspostaviti kontakt?

Dobri odnosi s drugim ljudima od velike su važnosti za naše samopoštovanje. No da bismo uspostavili odnose s drugim ljudima, moramo ih prvo upoznati, tj. uspostaviti kontakt.

Mnogim ljudima je nepremostiv problem započeti razgovor s nepoznatom osobom, čak i kada to jako žele. Takve ljude ćete lako prepoznati. Na proslavama i koktelima panično se drže one osobe koju poznaju i ne odvajaju se od nje. Ako takve osobe nema, onda obično stoje po strani ili jedva progovore riječ-dvije s nekim tko to pokuša. Ukočeni su i neprirodno se smješkaju, neugodno im je i žele što prije otići.

S druge strane su ljudi koji bez ikakvih problema započinju razgovor sa svakim, pa bio to američki ambasador ili prodavač lubenica. Oni uživaju na proslavama i skupovima, bez ikakvih problema plove od jedne do druge osobe i, za razliku od onih prvih, obično im je žao kad priča završi i moraju otići.

Da biste započeli razgovor, ne morate reći ništa briljantno, izuzetno pametno i neponovljivo. Ali nešto morate! Natali Zunin napisala je čitavu knjigu o uspostavljanju kontakta koja se zove Kontakt: Prve četiri minute. Evo njezinih sugestija što možete reći kako biste uspostavili kontakt:

  • Pitajte osobu kako se zove  (Ja sam Sandra. Kako se vi zovete?)
  • Recite nešto o sebi (Pozvao bih vas plesati, ali ples mi nikad nije išao baš najbolje). Ovo je nešto direktniji pristup jer otkrivate nešto o sebi i omogućujete drugoj osobi da učini isto.
  • Dajte osobi kompliment, većina ljudi to voli. (Znam da vam to često govore, ali zaista imate izuzetnu boju kose). Kompliment mora biti iskren, specifičan i ne pretjeran.
  • Izrecite neki komentar o okolini - to je najčešći i najuobičajeniji način. (Ovdje je zaista večeras gužva). Osoba će na to nešto odgovoriti što će vam omogućiti da nastavite razgovor.
  • Tražite informaciju - većina ljudi voli da ih pitate za mišljenje. (Kako se zove ona knjiga o kojoj ste danas govorili?). Odgovor na pitanje će vjerojatno potaknuti razgovor.
  • Recite ako ste primijetili nešto osobno. Većina ljudi to voli. (Izgleda mi da ne možete odlučiti što ćete uzeti za jelo. Mogu li vam sugerirati izvrstan vinski gulaš?). Pazite ipak da ne budete odveć osobni.

Kako razgovarati?

I kada su uspjeli ostvariti prvi kontakt, mnogi ljudi strahuju kako će nastaviti razgovor. Čini im se da im ništa ne pada na pamet i da jednostavno nemaju što za reći. Dakako da nas nitko ne može naučiti kako da briljantno vodimo razgovore, ali neki savjeti ipak mogu biti od koristi.

  • Kada vam na pamet padne neka ideja - izrecite ju. Nemojte razmišljati je li glupa ili pametna, kako biste ju najbolje mogli reći i što će ostali misliti o njoj. Ako budete tako radili nikad nećete otvoriti usta.
  • Usmjerite pažnju na druge ljude, a ne na svoje reakcije. Možda vam lupa srce, možda ubrzano dišete, možda nemate dovoljno zraka - nije bitno. Odlučite da ćete reći to što želite i - recite!
  • Recite ono što mislite, a ne ono što mislite da biste trebali reći. Dakako, pazite da ne kažete nešto nepristojno, uvredljivo ili po vas opasno. Sve drugo je dopušteno. Ljudi osjete kad ste autentični i kad govorite ono što vjerujete. Sve drugo zvuči umjetno, namješteno i obično je neprivlačno.
  • Uvijek imate i drugu šansu. Ako i kažete nešto čime niste zadovoljni, uvijek to možete popraviti. Opaske kao Htio sam u stvari reći... ili Možda nisam baš bio jasan ... uvijek vam mogu pomoći.
  • Zapamtite da su greške nešto normalno. Ne možete razgovarati, a da nikad ne napravite nikakvu pogrešku. To je moguće jedino ako stalno šutite!

U situacijama kada vam se čini da zaista nemate što za reći i ništa vam ne pada na pamet, postoji sjajan izlaz - slušajte i pitajte. Većina ljudi voli govoriti, a rijetko tko je spreman slušati. Stoga će vam ljudi biti zahvalni ako pokažete volju da ih slušate. I pitajte! Većina ljudi voli govoriti o sebi. Pritom pazite da pitanja ne budu previše osobna. Gdje rade? Kako im se to sviđa? U koju školu im idu djeca? Što misle o današnjem školstvu? Najbolje je nadovezati se na ono što govornik sam ponudi. Ako spomene posao, pitajte o poslu, ako spomene djecu - pitajte o djeci. Tako ćete biti sigurni da niste načeli temu koja je nepoželjna.

Listopad, 1748

Dragi sine

Govori često, ali nikada dugo; u tom slučaju, ako ne ugodiš svojim slušateljima, barem ih nećeš umarati. Iznosi svoje mišljenje, ali nemoj gnjaviti društvo. Pripovijedaj vrlo rijetko, a i tada samo ako je priča vrlo primjerena situaciji i vrlo kratka. Izbjegavaj nebitne okolnosti i čuvaj se digresija. Često pribjegavanje pripovijedanju odaje veliki nedostatak mašte.

Nemoj nikada držati nikoga za dugme ili za ruku kako bi te saslušao; ako te ne žele slušati, bolje je da ti držiš jezik za zubima nego oni. Većina ljudi koji vole dugo pričati izdvoji nekog nesretnika u društvu (obično onoga koji im se čini najšutljiviji ili prvog susjeda), kako bi mu šaptali ili ga poluglasno obasuli bujicom riječi. To je krajnje neodgojeno, a donekle i prijevara, jer razgovor je zajedničko i opće dobro. Ako pak tebe zgrabi takav nesmiljeni govornik, strpljivo ga saslušaj i barem hini pozornost, ako je vrijedan truda, jer ništa mu neće ugoditi više od pažljiva slušanja, ali ga ništa neće ni povrijediti više od tvog odlaska usred razgovora ili ako otkrije tvoju nestrpljivost zbog muke kojoj te je izložio. Prihvati ton društva u kojem jesi  umjesto da mu ga sam namećeš. Ako imaš soli u glavi, pokazat ćeš to gotovo u svakom razgovoru; ako nemaš, bolje je besmisleno pričati o temi koju potaknu drugi, nego o temi koju sam odabereš.

Pisma lorda Chesterfielda sinu

Lord Chesterfield dao je svome sinu sjajne upute za razgovor u društvu. To je tzv. konverzacijski stil govora. Njegov sadržaj, kao i sam način izgovaranja, ovise o govornoj situaciji. Različito ćete razgovarati s kolegama u uredu i s razrednicom svog sina čije ste neopravdane izostanke došli ispričati; različito ćete se obratiti policajcu koji vas je zaustavio zbog ulaska u jednosmjernu ulicu s krive strane i gospodinu u tramvaju koji je vaše kurje oko zamijenio za stočnu vagu. Čak i jednu te istu rečenicu, npr. "Nešto tu smrdi" na jedan ćete način izgovoriti svom mesaru, a na drugi svom psihijatru.

Svemu tomu uči nas sam život, odnosno, učimo oponašajući druge, a potom i iz vlastitih iskustava. Konverzacijski stil je zapravo već druga stepenica govornih stilova; došao je na prvo mjesto samo zbog Lorda, tj. lijepo se uklopio. Prvu stepenicu čini obiteljski ili intimni stil što ga se odmalena usvaja u roditeljskom domu. To je stil kojim komuniciramo s vrlo bliskim osobama, te nam za te prilike ne trebaju proširene rečenice, morfološke, tvorbene i logičke figure. Dovoljne su same riječi, ponekad i slogovi i neartikulirani glasovi, pa da se ljudi razumiju. (Hvala, molim i izvoli prolaze u svakoj kombinaciji.)

Viši govorni stilovi su diskusijski i formalni. Prije nego što nastavim, molim da se razumijemo: mi se ovdje trudimo da vam suvislo prezentiramo ponešto teorije i to na način da nezaspete čitajući, ali ne odgovaramo za praktična odstupanja od teorije. Što mi možemo što su neke diskusije neartikulirane? Teoretski, diskutant jest viši govorni stilist. Mogao bi postati još i viši da mu je netko rekao da se diskutiranje može, a i mora (na)učiti

Za razliku od diskusijskog stila koji pretpostavlja situaciju dijaloga, formalni stil podrazumijeva govorenje bez sudjelovanja sugovornika: od govora na pogrebima i na političkim skupovima i kampanjama itd. do predavanja. Pa čak i pričanja viceva. I to se dade naučiti. Nije da je od svega ovdje pobrojanog najlakše, no prije vam može zatrebati nego recimo držanje predavanja. (Ako baš imate peh, pa ste profesor, onda o tome ionako znate dovoljno.)

Kako (ne) pričati viceve?                                  

Zašto se uopće pričaju vicevi? Uglavnom zato da bi se ljudi nasmijali. Znači, ne započinjite time kako uopće ne znate pričati viceve ili kako bi to netko drugi puno bolje ispričao. To uopće nije smiješno. Drugima najčešće nije smiješno ni ako se vi sami unaprijed počnete smijati, a oni još ne znaju zašto. Izbjegavajte i izraze poput on kaže, onda mu ona odgovori i sl. Umjesto toga, nakon što slušateljstvo upoznate s likovima, nastojte da promjenama visine i tona glasa, gestama i mimikom, prikažete dijalog. Ako je vic u dijalektu, neka takvo bude i vaše pričanje. 

Paziti treba i na izbor viceva koje ćete pričati u nekom društvu - osobito zato da nekoga ne povrijedite.

Opet sastanak!

Teško je nabrojati kakvih sve tipova ima na sastancima. Evo samo nekih najčešćih:

  • Svadljivac - svima replicira i oponira, prigovara, lako prelazi u osobne napade;
  • Diskutant profesionalac - voli sebe čuti kad govori, govori dugo, pod parolom demokratičnosti i slobode govora brani svoje pravo da diskutira bilo kada, bilo kako i o bilo čemu;
  • Gnjavator - priča nadugo i naširoko, ponavlja ono što su drugi već rekli - manje ili više novim riječima, udaljuje se od teme i stalno "nadopunjuje";
  • Zanovijetalo - vraća se na neke, po njegovu mišljenju sporne detalje već razriješenih i jasnih stvari;
  • Negativac - pobija doprinos ostalih sudionika diskusije, ne pridaje značaj zajedničkom radu, ni sa čim se ne slaže;
  • Plašljivko - nema samopouzdanja, iako često ima mnogo znanja, zatvoren u sebe, rijetko govori, uvijek je u strahu da se nekom ne zamjeri;
  • Uobraženko - sjedi uvijek u prvom redu, namjerno zakašnjava da ga svi vide, "mudro" promatra, malo javno govori, ali kritizira sa susjedima;
  • Zadirkivalo - stalno postavlja pitanja predsjedavajućem ne bi li ga doveo na tanak led.
  • Čovjek s galerije - uglavnom šuti, manje ili više nezainteresirano promatra što se zbiva na sastanku; aktivira se nakon sastanka, u raznim interpretacijama diskusija i u ogovaranjima.
  • Konstruktivac - dobro surađuje kao diskutant, poštuje sve sudionike diskusije, ne iznosi pogreške ako ne zna kako se mogu i ispraviti. Nažalost na većini sastanaka njih je najmanje.