Tuci me tuci, ali me ne ostavljaj

Iz knjige: A što biste vi učinili
Autor(i): Dubravka Miljković, Majda Rijavec

Hawthorne efekt

Devetgodišnja djevojčica vratila se od susjede kojoj je kćerka poginula u prometnoj nesreći.

-  Zašto si tamo išla? - upita ju tata.

- Da utješim majku svoje prijateljice - odgovori djevojčica.

-  I što si ti, tako malena, mogla učiniti da ju utješiš?

Sjela sam joj u krilo i plakala s njome.

Lj. A. Maračić Priče o pahuljici

 

Hawthorne efekt: Pojava da neki usputni i nenamjerni uvjeti nekog eksperimenta dovedu do značajne promjene u mjerenoj pojavi.

Naziv potječe od Hawthorne eksperimenta u kojem je promjena postupka prema radnicima dovela do promjene radnog učinka, iako se ispitivao utjecaj rasvjete i drugih fizikalnih i organizacijskih uvjeta proizvodnje.

Elton Mayo i Fritz Roethlisberger vjerojatno su nepoznati i mnogim psiholozima. Sve dok se ne spomene Hawthorne-efekt. Tada svi znaju o čemu se radi, iako, dakako, ovu dvojicu ni u buduće neće zapamtiti, osobito Ro... kako ono... bergera. U razdoblju od 1924. - 1933. godine oni su u Hawthorneu, u OUR-u čikaške Western Electric kompanije provodili eksperiment čiji su rezultati predstavljali pravu senzaciju.

Dakle, željelo se utvrditi kako na radni učinak utječu faktori kao što su jačina rasvjete, ukupno dnevno radno vrijeme, raspored rada i odmora, besplatni obrok i sl. Zdravorazumski, čovjek bi očekivao da će u slučaju otežanih radnih uvjeta (npr. slabo osvjetljenje) radni učinak pasti. Dogodilo se, međutim, obratno. I kad su radile pri svjetlu jednakom mjesečini, radnice su proizvodile više nego prije pokusa.

Eksperimentatori su čupali kosu (ako su ju imali). Nisu shvaćali što se zbiva. Pa su žene lijepo pitali. I one su im rekle. Prije pokusa bile su obična bezimena radna snaga koju nitko za ništa ne pita. A sada, tijekom pokusa, svaki dan ih se pita što im se više, a što manje sviđa, kako se osjećaju itd. Zbog toga su se osjećale bolje, bile više zainteresirane za posao, radile više - čak i u gotovo nemogućim radnim uvjetima.

Dovelo je to do pravog p(re)okreta u razumijevanju važnosti dobrih međuljudskih odnosa na poslu, osobito odnosa između menedžerskog sloja i neposredne proizvodnje i uključivanju ovih potonjih u radne timove i (samo)upravljanje.

Nakon niza istraživanja koja su slijedila, neka su pitanja, ipak, do danas ostala otvorena. Primjerice, izaziva li Hawthorne efekt doista ta dodatna pažnja, ili su razlozi prozaičniji: sama novost situacije, ili pak osjećaj da ste nadgledani? Ili je to rezultat prave kombinacije svega navedenog? Bilo kako bilo - stvar djeluje.

Odmalena djeca teže zadobiti odobravanje svojih roditelja za ono što čine: uče stvari, i ponavljaju ih, kako bi to odobravanje priskrbili. Događa se pritom jedna jako neobična stvar. Roditelji prestanu reagirati na stvari koje dijete čini dobro jer samo se po sebi razumije da to tako treba biti, ali reagiraju kad dijete napravi kakvu nespretnost ili nepodopštinu: prolije mlijeko, razbije čašu, ostavi sobu u neredu, dobije jedinicu... Roditelj ga odmah pita: Što je to s tobom? Jesi li poludjela? Padne možda i kakva pljuska. Logično bi bilo za očekivati da se nakon kazne neželjeno ponašanje više ne pojavi. To, nažalost, nije istina. Ti baš tražiš batine! reći će, ma što reći, zaurlati će, pobješnjeli roditelj djetetu koje je, po tko zna koji put učinilo neku "zločestoću", ne znajući zapravo koliko je - u pravu. Bol zbog batina još uvijek je manja, i kraće traje, nego bol zbog ignoriranja i neobraćanja pažnje. Između dva zla, bira se manje.

Treba li, onda, tući djecu?

Jednom sam kao mala, zajedno s tri godine mlađim bratom - kojeg sam ja na to nagovorila - hodala po desetak centimetara širokoj balkonskoj ogradi. Ne usudim se mamu pitati koliko smo tada bili stari. Sjećam se da je jednog dana došla s posla kući sva zelena. Jedva je bila u stanju izreći kako je čula da su nas vidjeli što radimo, te da to više - ne radimo. Nije vikala ni prijetila kaznom. Ne sjećam se što sam tada mislila i kako sam se osjećala, uglavnom - prestali smo hodati po ogradi.

Sjetila sam se toga puno godina poslije, kad sam već imala svoju djecu. Stislo mi se grlo, u želucu sam osjetila grč - presavio me kao da sam dobila udarac, niz kralježnicu mi je prošao hladni val, a onda sam se počela tresti. Kad sam malo došla k sebi, osjetila sam poriv da ih odmah idem izlemati - za svaki slučaj! Da im ne padne na pamet ništa slično!   

Barbara je potražila pomoć psihologa. Plačnim glasom jedva uspijeva izreći kako ju muž, nakon 12 godina braka, više ne voli. Kako to zna, je li joj rekao? Ne treba joj reći, njoj je to jasno. Kako? Više ju ne tuče. (?!) Zar je tučnjava bila znak ljubavi? Da, dok ju je tukao znala je da za nju mari, da mu je do nje stalo. Ne može te razljutiti, pa i toliko da ga "moraš" izlemati, netko do koga ti nije stalo.

Ako te tuče, znači da te voli; ne zna to drugačije pokazati. Najgore je kad te - ignorira.

Ignoriranje se procjenjuje kao najteži oblik kazne. Djeca strogih, počesto grubih, roditelja razvijaju se zdravije nego ona emocionalno zapostavljena. (Da ne bude zabune, najbolje i najzdravije se raste u ljubavi i pažnji; ovdje samo pokušavamo između dva zla izvagati veće.)

U priči Roberta Silverberga "Vidjeti nevidljiva čovjeka" Mitchell Chaplan je zbog nebrige i bešćutnosti prema svojoj obitelji osuđen na godinu

dana - nevidljivosti. Na čelo su mu utisnuli poseban znak i pustili ga iz zatvora. Ismijao je čuvare uvjeren kako nije mogao bolje proći. No već nakon nekoliko dana promijenio je mišljenje. Ljudi su odvraćali pogled od njega, zaobilazili ga u široku luku, tretirali ga kao da je doista nevidljiv. Svaki njegov pokušaj da se nekomu približi i započne ikakvu komunikaciju izazivao je samo - gađenje, čak i kod drugih "nevidljivih". Ta je godina bila doista duga... Ipak, četiri mjeseca nakon što se vratio u svijet vidljivih, Mitch je načinio jednako kažnjiv prekršaj. Na ulici ga je presrela "nevidljiva" žena, jedna od onih koja ga nije htjela ni pogledati dok je i on bio nevidljiv. Stala ga je preklinjati neka razgovara s njom. Znao je kakva kazna slijedi. Zagrlio ju je, tješeći.

Eto, predobro je naučio lekciju, makar u - zoni sumraka

U jednom eksperimentu su djeca, podijeljena u četiri grupe: A, B, C i D, svaki dan rješavala jednostavne matematičke zadatke. Prvi je dan uspjeh grupa bio izjednačen. Naredne dane su eksperimentatori po završetku rada, bez obzira na stvarni uspjeh, uvijek hvalili grupu A (u prisutnosti B i C), uvijek kritizirali grupu B (u prisutnosti A i C), grupa C je samo slušala ove pohvale i pokude, a grupa D je izolirano radila svoje zadatke, pojma nemajući što se zbiva s preostale tri grupe. Kakve su stvarne rezultate tijekom pokusa postizala djeca u ove 4, na početku izjednačene, grupe? Razmislite malo prije nego li u nastavku pročitate da je redoslijed grupa po uspjehu bio jednak ovome upravo opisanom. Najslabije su, dakle, radila djeca koju nitko nije ništa pitao niti im je što govorio.

Oglasom do društva

Ništa novo, reći ćete. Ljudi su osamljeni, pa lijepo objave oglas u kojem traže srodnu dušu za različite oblike druženja. Iako je takvo rješenje vrlo praktično, za mnoge je "ispod časti", nešto što ne žele uplesti u svoju sliku o sebi, priznati kako su sami. I što čine?

Oglase povoljnu prodaju stana. Nagrnu kupci. Sa svakim malo popričaju, pokažu mu stan, oni razgovorljiviji ispričaju im svoje životne priče i tako, ispune si dane. Ako je kupac ozbiljno zainteresiran, malo ga zavlače: Moram se  još  sa  sinom  dogovoriti,  a  on  je  sada  na putu..., a na kraju: Ipak sam odustala od prodaje... prestara sam da sada mijenjam sredinu..., zapravo mi to i nije potrebno i sl. Shvatite li da ste ispali žrtva - nemojte se jako ljutiti. Posjetite svoju majku ili oca, starog rođaka, prije nego li budu i sami prisiljeni "prodavati" stan.

Eric Berne je u psihologiju uveo pojam stroke (strouk) - poznat u svakodnevnom životu, a znači: maženje, glađenje (ali i - udarac). Sam Berne, pa ćemo tako i mi, pod tim ipak ne razumije samo ono što svi o tom pojmu već znamo, nego mu sadržaj proširuje i na različite oblike simboličke pažnje (da mi tu slučajno netko ne promijeni pažnju u pozornost!) kao što su: lijepa riječ, lijepo pogledavanje i lijepo osmjehivanje. Postoji i negativni stroke: ružna riječ, ružno pogledavanje, ružno osmjehivanje tj. kreveljenje, pa sve do pravog udarca. Nećete vjerovati, no neki su kasniji istraživači čak i kvantificirali strokove. Primjerice:

Pozitivni:

  • Bok!  = 1 stroke
  • Bok, Jasna = 10 strokova
  • Predavanje ti je bilo odlično = 50 strokova
  • Volim te (uz topli smiješak i meki dodir) = čak 100

Negativni:

  • Bok (nezainteresirano) = 1
  • Ne sviđa mi se to što si učinio = 10
  • To je strašno! Ne čini više to! = 50
  • Goni se! (ljutito) = 100
  • Isti si kao i tvoj otac (uz šamar - vrući) = 200
  • Batine s nerazmljivom ljutnjom = 1000!

Ako se nešto može pretvoriti u brojke, može se time i manipulirati. Steiner je tako definirao pravu ekonomiju strokova. Dakle:

  • Dati stroke je O.K. i u tomu se uglavnom ne može pretjerati;
  • Uzeti stroke je također O.K.; osjećaj grižnje savjesti je pritom nepotreban, isto kao i obveza da se stroke odmah uzvrati. Neki su ljudi pravi majstori u - odbijanju strokova. Npr.: Danas sjajno izgledaš. (stroke) Ma, ne, baš sam nešto umorna. (odbijanje) Bilo bi mi bolje da sam šutio. (loš osjećaj davatelja komplimenta tj. stroka)
  • Tražiti stroke je isto O.K. Tako dobijeni stroke može imati jednaku vrijednost kao i onaj spontano dobiven. Naime, traženje stroka povećava vjerojatnost da ga se i dobije. (Imate li u kući mačku ili psa, učite se od majstora!)
  • I odbiti davanje stroka je O.K. - u suprotnom ne uživa ni onaj tko ga daje, a kisel je onomu tko ga takva dobije.

Možemo i sami sebe maziti: slušati glazbu koju volimo, gledati zalazak sunca, ispiti čašu šampanjca, pojesti sladoled od jagoda, maštati itd. - već prema željama i mogućnostima. Korisno je čak popisati sve ono što volimo raditi sami sa sobom, jer čovjek se nekada, kad se nađe u situaciji da bi mu nešto takvoga dobro došlo - ničega ne može sjetiti. (Zato se, naime, i našao u takvoj situaciji.)

Što se može učiniti? 

Valjda vam to više ne moramo ponavljati. Uvažavajte gornje upute, a bajku o toplim pahuljicama koju vam poklanjamo za kraj iskopirajte i podijelite svim svojim prijateljima. I neprijateljima.

Bajka o toplim pahuljicama

Jednom davno živjelo je dvoje sretnih ljudi zvanih Tim i Maggie sa svoje dvoje djece po imenu John i Lucy. Da bi se razumjelo kako su bili sretni, morate razumjeti kako je bilo u to vrijeme. Vidite, u to vrijeme svatko je pri rođenju dobio malu, nježnu torbu s toplim pahuljicama. Kad god bi netko posegnuo u torbu, mogao je iz nje izvaditi tople pahuljice. Tople pahuljice su se mnogo tražile jer su činile da se svatko tko ih dobije osjeća prožet toplinom i mekoćom. Ljudi koji nisu redovito dobivali tople pahuljice bili su u opasnosti da im se razvije bolest koja je uzrokovala da im se kralježnica skvrči i da umru.

Tih dana bilo je vrlo lako dobiti tople pahuljice. Svaki put kad bi ih netko trebao, mogao je doći do tebe i reći: želio bih imati tople pahuljice.

Tada bi ti posegnuo u torbu i izvadio tople pahuljice veličine ruke male djevojčice.  Kada   bi   pahuljica   ugledala   svjetlo  dana,  nasmješila  bi  se  i

procvala u veliku, čupavu, toplu pahuljicu. Tada bi ju postavio na rame, glavu ili krilo osobe i ona bi se privinula i rastopila na njegovoj koži i činila da ga prožme dobar osjećaj. Ljudi su stalno tražili jedni od drugih tople pahuljice i kako su se slobodno davale, dobiti ih dovoljno nije nikad bio problem. Bilo ih je uvijek mnogo za razmjenu i svi su zbog tog bili sretni i osjećali se najčešće toplo i pahuljasto.

Jednog dana zločesta je vještica postala ljuta jer su svi tako sretni i nitko ne kupuje njezine napitke i masti. Bila je jako lukava te smisli opak plan. Jednog prekrasnog jutra uvuče  se k Timu dok se Maggie igrala s njihovom kćeri i šapne mu u uho:

Pogledaj Time, vidi koliko toplih pahuljica Maggie daje Lucy. Znaš, ako tako nastavi možda će ih potrošiti i onda više neće ostati nijedna za tebe. Tim je bio zapanjen. Okrene se vještici pa joj reče: želiš li reći da neće uvijek biti toplih pahuljica u našoj torbi kada posegnemo za njima? A vještica odvrati: Ne, apsolutno ne, i jednom kad ih potrošiš, to je sve. Više ih nećeš imati. Potom odleti dalje na metli smijući se i vrišteći.

Tim to primi k srcu i počne primjećivati svaki put kad bi Maggie davala tople pahuljice nekom drugom. Čak se zabrinuo i uznemirio jer je volio Maggiene tople pahuljice i nije htio ostati bez njih. Bio je uvjeren da nije u redu da Maggie troši svoje tople pahuljice na djecu i druge ljude. Počne se žaliti svaki put kad bi vidio da ih daje nekom drugom, a kako je i Maggie njega voljela, prestane  često davati tople pahuljice drugim ljudima i počne ih čuvati za njega.

Djeca su to promatrala i uskoro pomisle kako je pogrešno davati tople pahuljice svaki put kad te netko traži ili se tako osjeća. Oni su također postali vrlo oprezni. Promatrali bi svoje roditelje pažljivo i kadgod bi osjetili da netko od roditelja daje previše toplih pahuljica, počeli bi prigovarati. Počeli su osjećati zabrinutost kadgod bi davali tople pahuljice. Iako su uvijek nalazili tople pahuljice kad bi posegnuli u torbu, sve rjeđe i rjeđe su posezali i postajali su sve više škrti. Ubrzo ljudi zamijete nedostatak toplih pahuljica i počnu se osjećati manje toplo i pahuljasto. Počnu im se kralježnice svijati, a ponekad bi i umirali zbog nedostatka toplih pahuljica. Sve češće i češće odlažahu vještici kupovati napitke i masti, čak unatoč tomu što se činilo da ne djeluju.

Dakle,  situacija  postane  vrlo ozbiljna. Zla vještica koja je sve to promatrala  nije  stvarno  željela da  ljudi umiru. (Jer  mrtvi  ljudi  ne  kupuju njezine napitke i masti), te je smislila novi plan. Svi su dobili torbu vrlo nalik onoj s toplim pahuljicama, osim što je bila hladna. Unutar vještičine torbe bile su hladne bodlje. Te hladne bodlje nisu činile da se ljudi osjećaju toplo i pahuljasto, već su činile da se umjesto toga osjećaju hladno i bodljikavo.  Ali su priječile da se kralježnice ljudi svijaju. I od tada, kad god bi netko rekao: "Ja želim tople pahuljice", ljudi koji su brinuli da ne iscrpu svoju zalihu bi rekli: "Ja ti ne mogu dati tople pahuljice, ali želiš li hladne bodlje?"

Ponekad bi dvoje ljudi prišlo jedno drugom misleći da će dobiti tople pahuljice, ali bi jedan ili drugi promijenio mišljenje i završili bi dajući jedan drugom hladne bodlje. I, kao posljedicom toga, vrlo je malo ljudi umiralo, ali je vrlo mnogo ljudi bilo nesretno i osjećalo se hladno i bodljikavo.

Od dolaska vještice razmjenjivalo se sve manje i manje toplih pahuljica. Zbog toga su one, za razliku od ranijih shvaćanja da su dostupne kao zrak, postale izuzetno vrijedne. To je prouzročilo da ljudi rade različite stvari u namjeri da ih nabave. Prije nego se pojavila vještica ljudi su znali biti u skupinama od troje, četvoro, petoro, ne brinući previše tko komu daje tople pahuljice. Nakon dolaska vještice, ljudi su se počeli uparivati i čuvati svoje tople pahuljice isključivo jedan za drugoga. Ljudi koji bi se zaboravili i dali svoje tople pahuljice nekomu drugom, odmah bi se osjetili krivima zbog toga što su znali da će njihov partner biti ogorčen zbog gubitka toplih pahuljica. Ljudi koji nisu mogli pronaći darežljiva partnera, morali su kupovati svoje tople pahuljice i morali su mnogo raditi da bi za njih zaradili. Neki ljudi su nekako postali popularni i dobivali mnogo toplih pahuljica ne morajući ih vratiti. Ti ljudi su zatim prodavali tople pahuljice ljudima koji su bili nepopularni i trebali ih da prežive.

Drugo što se dogodilo jest da su neki ljudi uzimali hladne bodlje - kojih je bilo bezgranično i koje su bile lako dostupne - bojali ih u bijelo i pahuljasto i davali ih kao tople pahuljice. Te krivotvorine toplih pahuljica su zapravo bile plastične pahuljice i izazivale su dodatne teškoće. Primjerice, dvoje ljudi koji bi se sastali i slobodno razmjenjivali plastične pahuljice, pretpostavljali su da bi im trebale učiniti da se osjećaju dobro.

Umjesto toga, oni su se osjećali loše. Kako su mislili da razmjenjuju tople pahuljice, ljudi su postajali vrlo zbunjeni, pa zbog toga nisu otkrivali da su njihovi hladni, bodljikavi osjećaji zapravo posljedicom činjenice da im se dalo mnogo plastičnih pahuljica.

Tako  je  situacija  bila  vrlo,  vrlo  zloguka,  a  sve  je  započelo dolaskom

vještice koja je učinila da ljudi vjeruju da jednog dana, kada to budu najmanje očekivali, mogu posegnuti u torbu i ondje više ne naći tople pahuljice.

Ne mnogo kasnije, mlada žena širokih bokova, rođena u znaku vodenjaka, došla je u tu nesretnu zemlju. Izgledalo je kao da ništa nije čula o zloj vještici i nije bila zabrinuta da će potrošiti tople pahuljice. Davala ih je slobodno, čak i kad ju nisu tražili. Zvali su ju Žena-bok i osuđivali jer je djeci dala  ideju da ne trebaju brinuti o trošenju toplih pahuljica. Djeca su ju vrlo voljela jer su se uz nju osjećala dobro i počela su davati tople pahuljice kad god su osjetila da im se to sviđa.

Odrasli su postali vrlo zabrinuti, pa su odlučili donijeti zakon kako bi spriječili djecu da crpu svoje zalihe toplih pahuljica. Zakon je proglasio kriminalnim djelom bezazleno davanje toplih pahuljica, bez dozvole. Mnoga djeca, izgleda, za to nisu brinula; unatoč zakonu nastavila su davati jedna drugoj tople pahuljice kad god su to željela i kad god ih se tražilo. Kako je bilo mnogo, mnogo djece, gotovo koliko i odraslih, počelo je izgledati kao da bi se djeca mogla izboriti za svoje.

Teško je reći što će se dogoditi. Hoće li snage zakona i reda odraslih zaustaviti bezbrižnost djece? Hoće li se odrasli pridružiti ženi - boku i djeci i iskoristiti priliku što će uvijek biti toplih pahuljica koliko god je potrebno? Hoće li se sjetiti dana koje njihova djeca žele vratiti, kad je toplih pahuljica bilo u izobilju jer su ih ljudi davali slobodno?

Steiner: Scripts people live  (prijevod: M. Cota Bekavac)